Izgubljena u podsvijesti

Ugrizla sam te da bih označila svoj teritorij. Isto kao što psi zapišavaju kutove zgrada i ulične lampe.
Tvoje rame sad je moje. Pripada mojim zubima s kojih kaplje sok koji su nazvali nemoć.

Moje usne više ne izvršavaju funkciju koja im je dana. A opet, koja bi to funkcija bila?
Ljubiti?
Pjevati riječi hvale i ljepote?
Izgovarati psovke?
Gristi ih u trenucima požude i slabosti?
Ili ih treba sakriti pred iskeženim zubima obilježavajući teritorij?

Razmišljam o svetosti pijeska,

dok udišem molekule eliksira koje 

plešu po mojim alveolama.

Osjećam miris dima koji

budi osjetilo vječnosti.

Na usnama gorak okus koji podsjeća na slatkast.

Moje razmišljanje vodi me na putovanje kroz vrijeme

do nekih davnih vremena 

u kojima osjećah nešto vrlo strano,

a opet tako jednostavno.

Udišem dim cigarete.

Ništa ne osjećam.

Moja osjetila napustila su svoja radna mjesta 

i prepuštaju me struji besmrtnosti.

Sadašnjost pred očima prolazi veoma brzo,

da nisam ni svjesna svoga postojanja...

Kroz prostranstvo zvijezda tražim,

ali vraćam se kući povrijeđena...

Počinjem shvaćati svijest oko sebe...

Nisam sigurna bi li to smatrala dobrim ili lošim...

Ionako je svejedno...Manje-više sve...

 

Pogledaj kroz prozor.

Reci mi što vidiš, pričaj mi...

Da li vidiš galebove 

kako bitku vode s naletima opakog juga?

Ili vidiš njihovi igru

koja će trajati i kada nas ne bude?

Pogledaj preko...

Tamo poviše linijskih tragova otoka,

preko, u neko drugo jutro...

Što misliš?Što ćemo tada vidjeti?

Zamisli novu zoru,

mjesecom okupane snove

i bajke iz prošlosti...

I sanjajmo... Sanjajmo kao onda

dok smo bile mlade i svijet držale na dlanu!

Sanjajmo neke buduće dodire...

Where memories are born

Riječi bez smisla,
niže se misao za mišlju
pokazujući put
u neke nove dimenzije...

I uvijek se ti skrivaš
negdje u nima,
uvijek se ti skrivaš...

I opet sve iznova...

Jutarnje suze, gorka kava
i bolan odlazak..
Dotakla sam ti usne s manjim žarom od onog
kojim sam pričala besmislice..

Ponovno se borim, po ko zna koji put
vodim rat svojih
misli?
osjećaja?
ludosti i nemilosti volje?

Zarobljena sam u ljušturi stvarnosti,
krhka i plaha,
moj svijet nije spreman na ovaj Vaš,
tvoj svijet..
Pokušavam mu naći portal, kojim možemo ostati zajedno,
samo mi treba vremena,
samo trebam još vremena...

Catching memories

Osjećam...
riječi na vrhu jezika,
slova na vršcima prstiju...

Odišem lakoćom postojanja,
a svakim danom se sve više borim...

Ona je nestalna,
pokušava izaći na površinu sadašnjeg života,
želi disati,
a ne shvaća da već diše...

Ima sve što joj treba, jer...
ima njega...

( Mjesec je moj ljubavnik )

Zaposliti ću prste. Uzeti ću papir i učiniti nešto od njega. Moći ćemo uživati u opojnim mirisima eliksira naše Majke.
( Pričuvaj je kad stigneš! )
Zatvoriti ću oči i pustiti da me vrtlog odnese negdje, poznato ili nepoznato, zar je bitno? Svejedno je stvar u osjećaju koji me obuzme kad sam s tobom.
( Ispričaj mi priču o nastanku Svemira! )
Prepustit ću se strujanjima zraka i protoku Vremena.
( Težim onome od čega sam nastala! )


Sjedat ću sama, a ti dođi i podjeli mjesto pod suncem sa mnom. Pjevaj mi o ljubavima propalim i mjesečevom sjaju ...

Waiting

Čekam te. Na onom našem mjestu za koje samo ja znam. Pogled je predivan i podsjeća na tebe...

Što radiš? Zašto ti uvijek toliko treba da se spremiš? Znaš da mrzim čekanje... Da, znam da to radiš samo da me vidiš ljutu. Zanimljiv ti je izraz mog lica dok se pravim da te ignoriram...

Je li želiš gledati zvijezde sa mnom? Nismo se odavno prepustile noći... Da li se sjećaš?

Uhvatit ću te za ruku. Ne znam kad sam zadnji put to napravila i uopće mi nije važno što češ misliti. To je za moj gušt. Ti učini nešto što tebi odgovara. Samo se nemoj gurati na moj dio hlada...

Vruće je. Što drugo očekivati od ljeta... Zrak je težak. Je li ga osjećaš? Ne znam je li to od predugog držanja dima u plućima? Što ti misliš? Ne odgovaraš...

Osjećam kako ti se misli sudaraju s udarcima valova... Je li to zbog toga što su prespore? Ili su valovi prebrzi?

Srce ti opet jako kuca. Počinjem misliti da ti je to zapravo normalan ritam...

Čudno nebo. Mislim čudne je boje. Kao da je slikar bacio paletu na njega i boje su se pomiješane razlile...

Je li me pratiš? Samo šutiš...

O čemu razmišljaš?

O zvijezdama?

Negdje u Svemiru smještenoj Utopiji?

Možda o meni?

Otvori svoje srce,
dopusti mi da se izgubim,
da nestanem u kapima
užitka i boli.
Raširi svoje ruke
i primi moje umorno tijelo,
dozvoli mi da pobjegnem od ovog osjećaja.
Svoje misli uputi mojima
kao nekad dok smo
same uživale u noći
koja nas je grlila hladnim prstima.
Povedi me putevima
kojima nikad nisam išla,
odvedi me na mjesto
na kojem nikad nisam bila.
Zamisli svoju utopiju
i pogledaj jesam li ja tamo...
Možda me pronađeš
u nekom davnom bljesku sutona,
u nekoj kapi kiše
ili čak u napola ispijenoj boci...
Negdje moram postojati, samo ako me poželiš pronaći...